Molitva je snažan lijek koji obnavlja uništenu strukturu svijesti

Upovodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, o važnosti mentalnoga zdravlja danas, različitim oboljenjima te mogućnostima rane detekcije psihičkih smetnji, razgovarali smo s psihologom Stanislavom Stijepićem…

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Stanislav je rođen 1984. u Sarajevu gdje je završio Srednju medicinsku školu te potom upisao Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju. Nakon završetka studija zaposlio se na KCUS-u, na Klinici za psihijatriju u Sarajevu gdje i danas radi kao klinički psiholog.

U Zagrebu je 2016. završio studij za egzistencijalnu analizu i logoterapiju. U proteklih nekoliko godina zajedno sa suprugom dr. Sabinom Mađar Stijepić usko surađuje s ravnateljicom Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije dr. sc. Sandom Smoljo-Dobrovoljski. Upravo je to bilo razlogom da s njim popričamo na temu mentalnoga zdravlja danas…

Poštovani, Svjetska zdravstvena organizacija je 10. listopada proglasila Svjetskim danom mentalnog zdravlja. Koja je svrha ovoga Dana i što nam se njime poručuje?

Da točno, Svjetska zdravstvena organizacija je 10. listopada proglasila danom mentalnog zdravlja. Od 1992. na taj dan se posebno osvrćemo na aspekt mentalnog zdravlja gdje se kroz predavanja, akcije i različite druge angažmane, kako državnih struktura, tako i nevladinih organizacija pokušava ukazati na važnost očuvanja mentalnog zdravlja.

Smisao ovog Dana jest upravo podizanje svijesti o mentalnom zdravlju u svrhu prevencije mentalnih oboljenja koja su u današnjem vremenu jasno u porastu. Biti svjestan općenito svog zdravlja važno je kako bismo mogli otkriti simptome i po potrebi potražiti stručnu pomoć, a pogotovo kod mentalnih oboljenja gdje nema fizički jasne promjene već se simptomatika razvija u „pozadini“, odnosno na socijalnom planu i na planu ličnosti.

Podizanjem svijesti o mentalnom zdravlju možemo pomoći, kako sebi, tako i drugima u smislu da razumijemo promjene koje se događaju, da razumijemo simptome, gdje uputiti nekoga tko ima mentalnih poteškoća, zatim kako potražiti profesionalni tretman i, što je možda najvažnije, razbiti stigmu mentalne bolesti koja mnoge ljude zatvara u četiri zida gdje su onda primorani sa svojom se problematikom suočavati sami. Podizanjem svijesti o mentalnom zdravlju pomažemo jednostavno ublažiti epidemiju mentalnih oboljenja, širiti zdrave navike koje će pomoći u razvijanju mehanizama suočavanja, a svakako da time doprinosimo i osnaživanju društva jer onda govorimo, ne samo o prevenciji mentalnih oboljenja, već i o razvijanju mentalne higijene, odnosno zdravih navika življenja, što je onda proaktivni pravac u smislu da se zauzimamo za nešto, a ne samo da se branimo od nečega.

Iznijet ću samo neke podatke koji su jako bitni kako bismo dobili sliku u kolike razmjere ide mentalno oboljenje, odnosno zašto je bitno govoriti o prevenciji istih. Podatci koje iznosim odnose se na SAD, ali vjerujem da je omjer i u ostalim državama Zapada sličan. Godišnje jedna od pet odraslih osoba ima određenih mentalno-zdravstvenih poteškoća, a jedna od 20 doživi ozbiljan psihički problem. Kod mladih osoba u dobi između 6 i 17 godina jednoj od šest se dijagnosticira određeni mentalni poremećaj. Nadalje 50% svih kroničnih mentalnih oboljenja počinje u dobi od 14 godina, a čak 75% kroničnih mentalnih oboljenja počinje u dobi od 24 godine. Brojke mogu djelovati jako suhoparno, ali su nam tu da pokažu gdje smo i u odnosu na sad hoćemo li se pomaknuti na bolje ili gore, odnosno da možemo vidjeti što radimo dobro ili ne radimo.

Tako iznoseći gore navedene podatke, bitno je napomenuti da je suicid jedan od vodećih uzročnika smrti kod mladih i mladih odraslih, to jest mladih osoba u dobi između 10 i 34 godine. Tu se upravo postavlja mnogo pitanja, a jedno od ključnih je: što je to što ne vidimo? Odnosno, što je to što smo mogli još uraditi da se osobe ne odluče na taj najusamljeniji akt? Brojke nam, nažalost, ne idu u prilog i trenutno se može vidjeti da je od 1999., barem prema podatcima koje sam analizirao, suicid u porastu, a depresija u vrhu najzastupljenijih oboljenja. I to su samo neki od razloga zašto moramo proaktivno raditi na podizanju svijesti o mentalnom zdravlju jer ono što nam govore podatci iz zemalja gdje su mentalne higijenske navike razvijene, jest da i pojedinac i društvo imaju uzajamne koristi od proklamiranja zdrava načina života.

Prema definiciji, što je to mentalno zdravlje, a što mentalna bolest?

Kada kažemo zdravlje općenito, obično pod tim smatramo nepostojanje bolesti, ali ipak kad sagledamo sve aspekte, zdravlje nije samo i isključivo nepostojanje bolesti. Ono predstavlja i mogućnost maksimalna korištenja fizičkih i psihičkih sposobnosti organizma, a to znači posjedovanje takvih sposobnosti koje dopuštaju da optimalno koristimo svoje kapacitete. Sama Svjetska zdravstvena organizacija u definiranju zdravlja smatra da je to „stanje potpuna tjelesnog, mentalnog i društvenog blagostanja“. Tako da iz ovog stava možemo vidjeti da u biti nema općenito zdravlja bez mentalnog zdravlja. Sama definicija mentalnog zdravlja bi se upravo odnosila na stanje blagostanja u kome svaka osoba ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim stresom života, da može produktivno raditi i u mogućnosti je doprinositi svojoj zajednici.

S druge strane, mentalno oboljenje nije samo stanje snižene funkcionalnosti gdje osoba zbog izraženih psihičkih poteškoća s kojima se u tom trenutku suočava nije u stanju odgovoriti na izazove, već mora postojati dugotrajan obrazac izraženih psihičkih smetnji koje osobu ograničavaju u društvenom, poslovnom, obiteljskom funkcioniranju i ometaju je u osobnom rastu.

Zašto mentalna bolest nosi više stigme nego tjelesna invalidnost?

Ovo je iznimno kompleksno pitanje i zaista teško ga je ukratko objasniti jer se zbilja treba pogledati s više aspekata. Prije svega, to je sociološki fenomen, a zatim je i društveno-politički konstrukt koji ima značajne psihološke posljedice. Stigma kao pojam i metoda odvajanja pojedinaca unutar skupine postoji još od antičke Grčke. Na taj su se način pokušali izdvojiti pojedinci koji su učinili neki prijestup, odnosno nešto što nije bilo društveno poželjno, a kasnije se prenijelo i na druge slojeve društva kao znak pripadnosti, odnosno kao identifikacijski biljeg.

U srednjem vijeku taj biljeg je zamijenjen azilantskim ustanovama gdje se ljude s određenim problemima, koji su odudarali od društvenog uređenja, odvodilo, smještalo i na taj način se pokušalo društvo „zaštititi“. Poznato je kako su u srednjem vijeku lepazoriji koji su bili namijenjeni za tretiranje osoba oboljelih od kuge, zamijenjeni za prve azilantske „psihijatrijske“ ustanove umobolnih, razularenih, duševno rastrojenih, neprimjerenih i društveno opasnih osoba. I to je pokazatelj kako se društvo pokušalo suočiti s onim za što nema razumijevanja.

Ekstracizam, otuđenje, odbacivanje bila je metoda, odnosno odbacivanje članova koji su predstavljali određenu prijetnju jer tad se vjerovalo da su duševna oboljenja zarazna, prenosiva, odnosno da stanje duha opčinjenoga može obuhvatiti i druge osobe i da time mogu izgubiti razum, postati bezumni. Tad u biti počinje izjednačavanje duševno oboljelih s društveno opasnim osobama što je samo jedan vid današnje stigmatizacije. To se dalje prenosilo i stigma je, zajedno s duševno oboljelim osobama, bila smještena na jedno mjesto. Bitan trenutak bio je u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća kada je uslijedila psihijatrijska reformacija prvenstveno zahvaljujući društveno osviještenim pojedincima unutar same psihijatrije koji su zagovarali da osobama koje obole od određene duševne bolesti ne treba oduzimati prava koja imaju, već treba razraditi inkluzivni pristup i omogućiti im socijalnu podršku: da se liječe kao i sva druga somatska oboljenja.

To je bio bitan trenutak u kome su otvorena vrata psihijatrije, u smislu da ulazak u psihijatriju više ne znači trajni smještaj u ustanovu. Prava osoba s duševnim smetnjama su u tom trenutku i razdoblju poslije toga značajno porasla, ali ono što se događa jest u jednu ruku apsurdno jer stigma koja je bila smještena u jednu ustanovu raspršila se i naglo porasla među ljudima. E, sad, zašto je to tako? Prvenstveno predrasuda koja je vladala da osobe koje su oboljele od određene duševne bolesti ne mogu vladati sobom te samim tim su društveno opasne. Zatim, vjerovalo se i dalje da je duševna bolest zarazna. Nadalje, nepoznavanje same bolesti i onoga što ona znači predstavljalo je značajno ograničenje za socijalnu interakciju. I na kraju, vjerovanje da je duševna bolest trajna i neizlječiva doprinijelo je da duševno oboljele osobe ne dobiju jednaku priliku kao i sve druge. Naravno, danas je situacija drugačija i duševno oboljele osobe imaju mnogo veće mogućnosti nego ranije, ali i dalje je stigma prisutna.

Kako prepoznati početni stadij jedne od mentalnih bolesti?

Teško je to zaista reći. Većina kroničnih oboljenja počinje u dobi između 14 i 30 godina i u tom se razdoblju događaju mnoge stvari u kojima je teško razlučiti jesu li samo razvojno uvjetovane ili se izražavaju u sklopu formiranja identiteta. Unutar psihijatrijskog djelovanja najbitnije je na pojavu prvih simptom reagirati, ali također treba biti oprezan da se osobu odmah ne proglasi mentalno oboljelom pogotovo kad se sa sigurnošću ne zna prava etiologija stanja. Tako da iako prepoznamo neke promjene, potrebno je strpljivo određeno vrijeme promatrati kako bismo znali gdje nas to vodi. Neki od aspekata koji nas mogu uputiti na to da bi se prospektivno moglo raditi o nekom mentalnom oboljenju jest prvenstveno pojavljivanje određenih simptoma (anksioznost, strah, depresivnost, društveno povlačenje) koji bi mogli upućivati na određena mentalna oboljenja što u biti dovodi do snižene funkcionalnosti, odnosno: osoba se ne može nositi s postavljenim životnim izazovima unutar vlastitih kapaciteta. Mogu slobodno reći da je bitno primijetiti svako odstupanje od uobičajenog mišljenja i ponašanja određene osobe te pratiti u kojem se pravcu to dalje razvija.

Koliku važnost za psihološko zdravlje pojedinca imaju molitva, odlazak u crkvu i općenito duhovna dimenzija ljudskoga bivstvovanja? Koliko se psihičke traume pojedinca mogu odraziti na njegov duhovni život?

Svaki aspekt u očuvanju mentalnog zdravlja igra bitnu ulogu, tako i duhovni život treba upotpuniti, osnažiti i dati jedan dublji, veći smisao ljudskom postojanju. Vjerski život nas poziva na svakodnevnu transcendenciju, na preobražavanje koje nas treba učiniti boljim osobama. Andrew Newberg, neuropsihijatar, već 20 godina proučava učinak molitve na mozak svojih pacijenata i upravo ističe bitnost molitve i meditacije objašnjavajući da mozak osobe koja se moli ima znatno veći broj moždanih aktivnosti, u odnosu na mozak osobe koja se nalazi u stanju mirovanja. Stoga naglašava kako je to veoma bitno iz razloga što je mozak najbitniji organ u tijelu koji kontrolira rad srca, krvni tlak, disanje, pa se na objašnjeni način učinci koji su prikazani da molitva ima na mozak, mogu prenijeti u cijelo tijelo. Znanstvenici su dokazali da vjernik udubljen u molitvu potpuno isključuje moždanu koru, a to označava potpunu sigurnost i odsustvo stresa. Molitva je snažan lijek te, ne samo da regulira sve procese u ljudskom organizmu, nego i obnavlja uništenu strukturu svijesti.

O značaju molitve svakako da treba govoriti zbog toga što je on ogroman, posebno u pogledu liječenja. Ako pokušavate liječiti nečiju dušu, u širem smislu te riječi, onda neizbježno morate doći u susret s duhovnošću, to jest s Bogom. Iz iskustva, u radu s vjernicima raznih vjeroispovijesti došlo se do nalaza da se postiže mnogo veći uspjeh kada se u terapiji koristi i molitva. Tako da je bolje pitanje kako se molitva može odraziti na mentalno zdravlje traumatiziranih osoba, nego obrnuto jer sam uvjeren kako veći učinak ima molitva na ozdravljenje nego što trauma – naravno ne podcjenjujući traumu – može nauditi zdravu duhu.

Kakva je uloga novinara i općenito medija u kontekstu duševnoga zdravlja?

Živimo u vremenu senzacionalizma. Mediji pokušavaju na što dramatičniji način predstaviti ono što se događa, kako u našoj neposrednoj sredini, tako i iz dijelova svijeta koji su značajno udaljeni od nas. Danas mogu reći kako vlada utrka senzacionalizma i klikbajtizma u kome je bitno biti prvi i namamiti ljude da nekako kliknu na stranicu gdje će moći pročitati vijest. Svakako to donosi novce medijima, ali ljude postavlja u poziciju ovisna konzumenta kojem je u biti jedina zadaća kliknuti na taj mamac, a vijest i ne mora biti uopće značajno obrađena. Druga stvar je naša dostupnost koja se sad proširila gotovo na naše čitavo vrijeme budnosti. To stvara jedan značajan izvor stresa kod ljudi, pogotovo kada ne žele čitati neke vijesti, a kontinuirano su „bombardirani“ informacijama i onim što se događa vani. Uzmimo samo za primjer početak pandemije gdje je izvor informacija bio jako velik i senzacionalan te se izvješćivalo na takav način kao da će pandemija svima doći na vrata. Jasno da smo svi reagirali velikim strahom, bili smo preplašeni – ipak se radi o životno-ugrožavajućoj situaciji te je samim tim emotivno obrađena. Ali ako sad pogledamo drugi i treći val koji su iza nas, strah od pandemije se značajno smanjio, a podatci kojima raspolažemo upućuju na to da je za vrijeme istih bilo i više zaraženih i više umrlih, nego u prvom valu koji je medijski silovito bio popraćen.

Mislim da je uloga medija iznimno bitna u kontekstu mentalnog zdravlja jer se upravo kroz medije može vršiti promocija zdrava načina života, mogu se promovirati pozitivna iskustva, zdrave vrijednosti društva, zatim kroz same edukativne tekstove o mentalnim bolestima može se vršiti i edukacija i destigmatizacija, što je u našem društvu itekako potrebno. To bi trebao biti zadatak svakog medija, ne samo katoličkog.

Nekoć su i sami vjernici neodlučni kada bi trebali posjetiti npr. psihologa ili psihijatra, a kada pomoć tražiti u crkvi, to jest kod župnika?

Ovo je pitanje u kome se dotičemo različitih profesija, a ponovno sve tri imaju jednu zajedničku poveznicu, a to je da se bave dušobrižništvom.

Psihologija kao profesija izdvaja se po tome što pokušava razumjeti kompletan psihološki sadržaj čovjeka i teži ka objašnjenju uzročno-posljedičnih odnosa, a po pitanju mentalnog zdravlja, klinička psihologija se izdvaja kao djelatnost koja osobama s određenim duševnim poteškoćama, pored same dijagnostičke obrade, nudi jedno dublje razumijevanje trenutna stanja te uz pomoć psihoterapijskih metoda (ovisno kojem psihoterapijskom pravcu pripada) pokušava osobu osposobiti i vratiti na optimalnu, željenu razinu funkcionalnosti.

Psihijatrijski tretman najčešće se svodi na medikametoznu terapiju i to je u spektru psihijatrijskih oboljenja najčešće i potrebno. Psihijatar sam kreće od medicinskog modela koji ima svoje biološke korijene što podrazumijeva da se na razini moždanih struktura događaju određene promjene koje zahtijevaju jasan medikamentozni tretman kako bi se ponovno došlo do željenog stanja i promjene. Naravno, i psihijatri kao i psiholozi najčešće imaju završenu jednu od psihoterapijskih škola što značajno olakšava rad s pacijentima, odnosno klijentima. To su dvije djelatnosti koje se formalno najviše i najčešće bave psihopatološkim, psihijatrijskim i mentalno-zdravstvenim problemima te smatram da su upravo te dvije djelatnosti prvenstveno odgovorne za dijagnosticiranje i tretman osoba s određenim psihičkim smetnjama.

S druge strane imamo poziciju Crkve koja je majčinskog karaktera i dušobrižništvo je prirodno u kontekstu Crkve te u sklopu pastoralnog poslanja, svećenici se susreću s mnogim osobama kojima su potrebni utjeha i milosrđe. Mislim da na potrebe vjernika svećenici, župnici i druge osobe uključene u pastoral pokušavaju na adekvatan način odgovoriti. Nekad  to nije moguće jer izazov je prevelik te u tom kontekstu kada primijetimo da nešto ne možemo uraditi, onda šaljemo dalje osobama koje su potencijalno stručnije i mogu na taj izazov adekvatno odgovoriti. Kada govorimo o mentalnom zdravlju, svećenici imaju jako bitnu ulogu u očuvanju istoga jer Crkva je obiteljskog karaktera i u obitelji se brinemo jedni o drugima, gradimo zdrav sustav podrške i kad imamo zdravu obitelj, imat ćemo i zdrave pojedince. U posljednje vrijeme vidim da sve veći broj svećenika završava psihoterapiju u želji što dublje proniknuti u psihološke aspekte osoba koje susreću, što je iznimno pohvalno, ali i dalje kada dođemo do psihopatološkog sadržaja, ponovno mislim kako to treba usmjeriti prema osobama koje su se educirale, specijalizirale za taj dio ljudskog iskustva.

Adolescencija je iznimno osjetljivo razdoblje u ljudskom životu. Koje su najbitnije stvari na zaštiti i očuvanju mentalnoga zdravlja djece i mladih?

Sve je bitno u životu jednog adolescenta jer sve utječe na formiranje ličnosti. Adolescencija predstavlja, na psihološkoj razini, razdoblje „buđenja“ u kome osoba polako izlazi iz rutiniziranih obrazaca u svijet i pokušava istraživati svijet oko sebe. Ali ako bih ovdje morao istaknuti najbitnije stvari za očuvanje mentalnog zdravlja, onda je to na prvom mjestu: obitelj, sredina, vršnjaci među kojima odrasta, razina podrške i izgrađeni protektivni čimbenici.

To je ono što je potrebno da bi se razvio zdrav mikrosustav. Ako sve funkcionira kako treba, onda adolescenti imaju omogućene jasne predispozicije za zdravo odrastanje i za zdravo istraživanje. To je temelj, baza za zdravu formaciju. Unutar ovog mikrosustava obitelj stavljam na prvo mjesto s razlogom jer ona treba predstavljati sigurno polazište za formiranje i to je mjesto gdje se osoba uvijek može vratiti. Zadatak tog razdoblja je da osoba traga za svojim vlastitim identitetom, da potiče zdrave obrasce za izgradnju odnosa te da razvija mehanizme za samostalno suočavanje s izazovima koje život donosi, a u tome nas obitelj potiče ili sputava, razumije ili pokazuje nerazumijevanje, ograničava ili nam daje krila.

Psihološki problemi često su u svezi s nekom od ovisnosti (internet, alkohol, različite supstance). Postoji li dokazana korelacija između mentalnih poremećaja i ovisnosti?

Psihološki problemi svakako leže u osnovi razvoja bolesti ovisnosti. Bolesti ovisnosti (ovisnost o psihoaktivnim supstancama i alkoholu, prije svega) svrstavaju se i jesu mentalni poremećaji i dosta često se u svakodnevnoj praksi susrećemo s komorbiditetnim oboljenjima što znači da je riječ o istodobnoj nazočnosti dvaju ili više mentalnih poremećaja. Najčešće se uz bolesti ovisnosti susreću druga mentalna oboljenja kao što su: poremećaji ličnosti, poremećaji raspoloženja, stresom uvjetovani poremećaji, posebno PTSP, ali i mnogi drugi. Nekada je teško ustanoviti što je primarni, a što sekundarni problem. Nekada je obiteljima lakše prihvati da osoba ima problem s ovisnošću, nego da se radi o npr. drugom ozbiljnijem mentalnom poremećaju.

Kakva je budućnost mentalnih bolesti?

Budućnost mentalnih bolesti? Ja se iskreno nadam loša, ali ono što vidimo kako se razvija međunarodna klasifikacija oboljenja i kakve su pojavnosti u svijetu, mislim da će vjerojatno biti porast mentalno-zdravstvenih poteškoća. Tomu naravno doprinose mnogi čimbenici, a mnoge smo već naveli. Činjenica je da se društva mijenjaju i da se mi kao pojedinci moramo tomu prilagoditi.

Stres je danas najveći uzročnik mentalno-zdravstvenih poteškoća. Ali, s druge strane, što je stres u današnjem vremenu? Može biti bilo što. Okuženje je izrazito stresogeno, a naši rezilijentni kapaciteti jako su niski jer nemamo vremena na adekvatan ih način graditi. Drugi problem je ponovno, kao što sam i gore naveo, otuđenost. Mi ljudi navikli smo živjeti u zajednici, graditi kohezivne jedinice, brinuti jedni o drugima i podupirati se. Civilizacijske današnje tekovine su takve da vode u otuđenje, kako jednih od drugih, tako i od nas samih. Vidimo da se narušava osnovna stanica društva – obitelj, što je pokretačka snaga svakog pojedinca i izvor vrijednosti, a to je u kontekstu mentalnog zdravlja nenadomjestiv gubitak. Tako da prospektivno možemo očekivati porast, ali ponovno je velikim dijelom do nas, odnosno u kolikoj mjeri ćemo uspjeti odgovoriti adekvatno izazovima i uspjeti u izgradnji boljeg sutra.

Link: https://www.nedjelja.ba/hr/komentari/intervju/molitva-je-snazan-lijek-koji-obnavlja-unistenu-strukturu-svijesti/22575