Posttraumatski stresni poremećaj i COVID-19

Kako mentalizirati u doba korone?

Situacija u kojoj se nalazi cijeli svijet zbog pojave globalne zarazne epidemije izazvane novim koronavirusom SARS-CoV-2 je novo iskustvo puno izazova za cijelo čovječanstvo koje traje duže nego što je obični čovjek očekivao. Pojava pandemije dovela je do promjena kod mnogih osoba kako u profesionalnom tako i u osobnom životu. U cilju sprječavanja širenja virusa i bolesti Covid-19 te zaštite zdravlja uvedene su izvanredne preventivne mjere, koje su utjecale na sve četiri dimenzije čovjekova života: tjelesnu, psihološku, socijalnu i duhovnu. Iako su profilaktičke mjere isključivo usmjerene na obuzdavanje širenja zaraznog virusa, odnosno na izolaciju, socijalnu distancu, ograničenje kretanja, sve se češće nameću pitanja koja se tiču mentalnog zdravlja: „Hoće li zbog psihoze koja se stvorila više stradati psihičko nego tjelesno zdravlje“? „Koliko je svakodnevno čovjekovo mentaliziranje opterećeno situacijom koronavirusom čiji se učinci reflektiraju na sve pore čovjekova života“? Klinička iskustva upućuju da će novi, nepoznati izazovi s kojima ćemo se susretati i nakon popuštanja mjera, utjecati na naše mentalne procese. Fizička i socijalna distanca, nemogućnost spontanih susreta, psihološka opterećenost zbog neizvjesnosti i straha, imaju svoje reperkusije na mentalni život čovjeka kod kojeg se mogu razviti razni oblici psihološke nestabilnosti i poteškoća.

Stresogeni visokog intenziteta

Iako ovo nije prva zarazna epidemija koja se pojavila u 21. stoljeću, specifičnost novonastale situacije sastoji se u tome da se radi o novom virusu za kojeg još nema lijeka, što evocira novu prijetnju manje poznatu od prijetnje npr. sezonske gripe. O mnogim aspektima ovoga virusa naučnici ne znaju mnogo, još ne postoji jasan stav i dovoljno znanstveno potkrepljenih zaključaka koji bi jasno prikazali „profil“ virusa, kliničku sliku, razvoj i tijek bolesti, proces izlječenja, recidivnost bolesti, imunološki odgovor organizma, moguće mutacije, itd. Svaka država prateći iskustvo susjednih zemalja u kojoj koronavirus ima linearni ili eksponencijalni rast pokušava izvući pouku, primijeniti iskušane metode,  eksperimentirati u kurativnom i dijagnostičkom smislu. U javnosti se prikazuju preliminarna izvješća, ponekad iznose špekulacije, kontradiktorne izjave, što sveukupno utječe na povećanu emocionalnu reakciju, osjećaj prijetnje od „nepoznatog i  potentnog virusa“ doživljaj rizika i opasnosti. U nekim situacijama se precjenjuje opasnost, a prema zadnjim predviđanjima stručnjaka koji se oslanjaju na obrasce pojave sezonske gripe, najavljuje se drugi val pandemije, odnosno nepovoljni scenarij za jesen. S druge pak strane, podcjenjuje se zaraznost virusa, što je uočljivo u fazi popuštanja mjera i pojavom novih slučajeva koji su posljedica neodgovornog ponašanja pojedinaca i neuvažavanja preventivnih smjernica. Uz pojavu straha za vlastito zdravlje, posebno kod rizičnih skupina (starije osobe sa slabim imunološkim sustavom, osobe s kroničnim i kancerogenim oboljenjima) drugi izazov i prijetnja pred kojom se nalaze građani Bosne i Hercegovine je nedostatak izvora prihoda za održavanje života zbog gubitka posla. Sve je više prisutna egzistencijalna ugroženost mnogih obitelji zbog novonastale ekonomske situacije, te se bilježi konstantan rast osoba koje su izgubile ili gube prihode. U medijskom prostoru eksperti sve češće ukazuju na pojavu ekonomske depresije. Svi ovi događaji stvaraju stresogeni konglomerat, i budući da su kao takvi stresogeni visokog intenziteta mogu dovesti do razvoja mentalnih poremećaja kao što su depresivni i anksiozni poremećaj te posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Već se u kliničkoj praksi pojavljuju slučajevi mentalnih poremećaja u osoba kod kojih prije pojave koronavirusa nije bilo psihičke destabilizacije. Mnoge se osobe zbog socijalne izolacije i novog načina života nalaze u depresivnom stanju, kod nekih su čak prisutne i suicidalne ideje kao posljedica nemogućnosti prilagodbe na radikalne promjene u životu.

Pojava novih mentalnih oboljenja

Osobe koje već boluju od mentalnih bolesti mogu imati značajno pogoršanje stanja. Kod značajnog broja građana Bosne i Hercegovine novonastala situacija može aktivirati ratne psihotraume koje su, neprerađene, obrambenim mehanizmima potiskivanja i negacije gurnute u podsvijest. Kod takvih osoba koje nose zaleđena bolna sjećanja, novonastala situacija može biti okidač za pojavu posttraumatskog stresnog poremećaja. Kod nekih osoba pojava zarazne epidemije već uzrokuje niz stresnih reakcija kao što su nesanica, pojačana uznemirenost, osjećaj nesigurnosti, tjeskobe, socijalne anksioznosti, pojavu psihosomatskih simptoma poput glavobolje, mučnine, znojenja, vrtoglavice, nedostatka energije, općih bolova i sl. Ovo sve mogu biti reakcije na akutni stres, i on po sebi ne izaziva veću štetu jer je moguće nositi se s njim, kanalizirati ga i liječiti. No, ako se radi o prolongiranom djelovanju stresogena, akutni stres može postati kronični, a on ima vrlo razarajuće posljedice na sve razine čovjekova života i uništava ga postupno. Kronični stres se razvija kada se osoba osjeća bespomoćno i kada ne vidi izlaz iz teške situacije u kojoj se nalazi. Kronični stres utječe na sve aspekte života, postupno dovodi do tjelesnog i psihičkog propadanja, što iz dana u dan smanjuje funkcionalnost osobe. Neke osobe se naviknu na kronični stres što je vrlo opasno. Ignorirati tjelesne i psihološke alarme često završava fatalnim ishodom kao što je moždani udar, srčani udar, karcinom, bolesti endokrinog sustava i druga oboljenja. Sve češća pojava nasilja u obiteljima za vrijeme izolacije i ograničenja kretanja posljedica je stresa koji varira od akutne do kronične faze. S druge pak strane, pojava suicida, kao oblika autoagresije, nerijetko ima u pozadini izloženost dugotrajnom stresu.

Posttraumatski stresni poremećaj

Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje DSM-5 PTSP je psihijatrijski poremećaj koji se pojavljuje nakon izloženosti osobe stvarnoj ili prijetećoj smrti (npr. prirodne nepogode, teške nesreće, teroristički napad, rat/borba) ozbiljnom ozljeđivanju, ili seksualnom nasilju na jedan ili više od sljedećih načina: izravno doživljavanje traumatskog događaja, svjedočenje traumatskom događaju koji se dogodio drugima, saznanje da se događaj dogodio članu obitelji ili bliskom prijatelju, višekratno ili ekstremno izlaganje izrazito neugodnim detaljima traumatskog događaja. Najčešći simptomi PTSP-a su: ponavljajuća i uznemirujuća sjećanja na traumatski događaj koji se pojavljuje bez kontrole, ponavljajući uznemirujući snovi povezani s traumatskim događajem, disocijativne reakcije (npr. „flashback-ovi“) kada se pojedinac osjeća ili ponaša kao da se traumatski događaji ponavljaju, patnja zbog izlaganja podražajima koji podsjećaju na traumu, izbjegavanje sjećanja, misli na traumu, negativne promjene kognicije i raspoloženja, razdražljivost i ispadi bijesa, autodestruktivno ponašanje, hipervigilnost, poteškoće s koncentracijom, smetnje spavanja i drugi. S obzirom na tijek i razvoj bolesti, simptomi obično počinju tijekom prva tri mjeseca nakon traume, iako mogu proći mjeseci, pa čak i godine prije nego se razvije jasna klinička slika, odnosno uspostavi dijagnoza.

PTSP kao reakcija na Covid-19: rezultati istraživanja u Kini

Kod PTSP-a radi se o intenzivnom psihotraumatskom iskustvu koje dovodi do ugroženosti osobnog integriteta ili integriteta bliskih osoba i najčešće je kraćeg trajanja. Kada govorimo o utjecaju koronavirusa radi se o dugotrajnom strahu nižeg intenziteta, neizvjesnosti, opasnosti, tako da je za očekivati da će se pojavljivati veći broj anksiozno-depresivnih poremećaja i PTSP-a koji se javlja kao reakcija na situacije koje su ostavile izuzetno jake psihotraumatične posljedice na osobu. Na temelju prethodnih analiza okolnosti u kojima je veliki broj građana BIH postavlja se pitanje: „Je li opravdano govoriti o PTSP-u uzrokovanim koronavirusom“? Ovdje je važno napraviti razliku između onih koji su izravno pogođeni zarazom i osobe koje izravno ne pogađa. Studije pokazuju da u oba slučaja pandemija izaziva značajan stres na život u različitim dijelovima svijeta, s tim da su najviše pogođena žarišna područja. Prema nekim psihijatrima i kliničkim psiholozima procjenjuje se da bi Covid-19 u budućnosti mogao kod mnogih osoba izazvati PTSP. Recentne studije provedene u Kini pokazuju da je veliki broj otpuštenih bolesnika koji su bili u karanteni u bolnicama u Wuhanu pokazivao značajne simptome PTSP-a. Druga studija bavila se mentalnim zdravljem medicinskih sestara i liječnika koji su radili na odjelima specijaliziranim za Covid-19, te je pokazala da je velika većina ispitanih zdravstvenih djelatnika imala ozbiljne psihološke poteškoće u vidu depresije, anksioznosti i nesanice. Treća studija koja se bavila prevalencijom PTSP-a u različitim skupinama izravno i neizravno pogođenim koronavirusom otkriva rastući broj oboljelih od PTSP-a.

Rizične skupine za razvoj mentalnih poremećaja

U rizične skupine koje bi mogle imati dugoročne psihološke probleme poput stresa, anksioznosti, straha od bolesti, ili neki drugi oblik poremećaja (anksiozno-depresivni, PTSP),

spadaju osobe koje su pozitivne na Covid-19 te su zbog toga morali biti u karanteni. Prema izvješćima stručnjaka, pacijenti, osobe koje su izgubile svoje bližnje, potom osobe koje su iznenada izgubile posao mogu biti pod većim pritiskom od prosjeka, kao i oni koji već imaju neko mentalno oboljenje, poput anksioznosti ili depresije. Kombinacija vanjskih čimbenika (dugotrajna izloženost stresu) i intrapsihička dinamika osobe, odnosno labilnija psihološka struktura, nizak prag tolerancije na stres i frustraciju, deficit ili slaba razvijenost sublimatornih kanala („ventili“ za kanaliziranje frustracije i neugodnih emocija) pogodno su tlo za razvoj psihičkih poteškoća.

Strategije za redukciju stresa uzrokovanim koronavirusom: jačanje psihe i duha

Za određeni broj osoba balkanskog mentaliteta koji imaju izraženiju sklonost ne voditi brigu o mentalnoj higijeni, koja, između ostalog, uključuje poznavanje vlastite nutrine, nagona, emocija, psiholoških potreba, te proradu posebno bolnih i neugodnih afektivnih stanja, razvoj i jačanje mentalnih struktura, može izgledati kao kozmetički trend. No, takva uvjerenja su pogrešna i pogoršavaju psihološku napetost, koja, s druge strane, pronalazi ispusni ventil u toksičnim izborima i hiperkonzumaciji cigareta, alkohola, hrane, pornografije i drugih oblika kompenzatorskih gratifikacija. Stoga, kako bi se ojačala psihološka struktura u vrijeme trajanja zarazne epidemije neophodno je napraviti nove okvire, strategije za mentalnu higijenu, baviti se vlastitom nutrinom, promatrati što osobu uznemiruje, što je plaši, razgovarati sa bližnjima o tome, ili sa stručnjakom, učiti nove oblike izražavanja nezadovoljstva, frustracije, straha. Čovjek može utjecati na pojavu i razvoj stresa koristeći se raznim metodama koje pomažu u relaksaciji, npr. duboko disanje, čitanje zanimljive literature, slušanjem opuštajuće glazbe, redovitom tjelovježbom, humorom, uravnoteženom prehranom, aktiviranjem starih, tradicionalnih djelatnosti poput rada vlastitim rukama (npr. pletenje, vezenje, uređivanje vrta, i druge). Osobe koje nemaju razvijene sublimatorne kanale, drugim riječima hobije, koriste vlastito tijelo da kanaliziraju frustraciju i nezadovoljstvo, što se pokazuje u mnogim oblicima autoagresije.

Kod vjernika vrlo važnu ulogu ima duhovna dimenzija, odnosno povezanost s Bogom u molitvi, meditaciji, svakodnevnom razgovoru s Njim. Duhovni život koji se hrani Božjom riječju i djelima služenja u obitelji i zajednici jača i psihološku strukturu. Mnoga istraživanja potvrđuju da zdrava duhovnost i sadržajno bogat duhovan život jača otpornost psihe na mnoge štetne utjecaje, a povjerenje u Božju ljubav i providnost osposobljava osobu da pronađe smisao u svemu što joj se događa te da zauzme aktivan stav duha i psihe, a ne pasivan koji vodi u bespomoćnost i bezizlaznost. Kako kaže jedna mudra izreka, „vjernik nikada ne pada u očaj već na koljena“ kako bi duboko uronio u molitveni život, te u ljubavi i vjeri zagrlio križ koji postaje znak spasenja i uskrsnuća.

Kada se javiti za pomoć?

Kada se kod osobe jave simptomi koji traju duži vremenski period, te i sama osoba ili njezini bližnji primijete poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju i obavljanju redovitih aktivnosti, važno je javiti se liječniku i tražiti stručnu pomoć. Ako se radi o patološkom procesu, „vrijeme ne liječi rane“, tako da odbijanje stručne pomoći i zanemarivanja simptoma može dovesti do progresa psihopatologije. Stoga je važno ohrabriti osobu, biti joj podrška i poticati ju da potraži stručnu pomoć.

Dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski, teologinja, psihologinja i psihoterapeutkinja