Kanonski postupak za ženidbu

Cijeli tekst iz rubrike Ženidbeno pravo Katoličke Crkve pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.


Tijekom ljeta se u župama znatno poveća broj vjenčanja pa uvijek prije toga nastaje gužva u župnim uredima zbog sređivanja potrebne dokumentacije za zaručnike i buduće supružnike koji se žele vjenčati u svojoj ili nekoj drugoj župi, odnosno biskupiji. Nerijetko se onda stvari zakompliciraju, kako od strane župnika tako i od zaručnika.

Piše: dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Često ni jedni ni drugi ne znaju što i od koga tražiti. Župnici ne znaju tko je pravno mjerodavan s obzirom na kanonske izvide prije vjenčanja jer je danas sve više vjernika koji imaju nekoliko prebivališta i boravišta, a samim time i više pravno mjerodavnih župnika. Zaručnici ostaju zbunjeni jer svaki od njih kaže nešto drugačije ili traži dokument više koji u stvarnosti i nije potreban ili ga čak nema pravo ni tražiti. Da bi se takve situacije izbjegle,  ovdje će se ukratko pokušati prikazati kanonske odredbe koje je potrebno provesti prije same ženidbe, kako bi joj župnik mogao zakonito prisustvovati. Pojedine ih biskupske konferencije donose za svoje područje sukladno općem pravu Katoličke Crkve, a odnose se na ženidbene navještaje, kanonske izvide i zaručničke ispite (kan. 1067).

Čemu služe ove odredbe? Već se u prethodnim člancima vidjelo da valjanost ženidbe ovisi o ženidbenoj privoli kao i to da samo pravo, božansko i crkveno, može zabranjivati i određivati zapreke za sklapanje valjane ženidbe. Stoga je, sukladno kanonu 1066, potrebno imati moralnu sigurnost da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju, tj. da ne postoje elementi koji bi isključivali ženidbenu privolu niti kakva zapreka koja bi samu ženidbu činila nevaljanom ili nedopuštenom.

Ženidbeni navještaj

Ženidbeni su navještaji doslovno javno oglašavanje imena osoba (njihova vjera, datum i mjesto rođenja, imena roditelja i sl.) koje namjeravaju sklopiti ženidbu. Prema aktualnom Zakoniku (ZKP iz 1983.) ženidbeni navještaji više nisu obvezni jer se potrebni izvidi mogu obaviti i na druge načine. Ovdje Zakonik daje slobodu biskupskim konferencijama da odluče o njihovoj pravnoj obvezi i načinu uređenja, bilo da se radi o usmenom ili pismenom navještaju.

Svrha navještaja je dati ženidbi dimenziju javnosti kako bi svi koji znaju da se iz nekoga razloga ženidba ne može sklopiti valjano to na vrijeme prijavili i spriječili duhovnu i materijalnu štetu zaručnika i drugih osoba. Tako su Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine donijele odluke da se sklapanje ženidbe treba jedanput usmeno ili pismeno oglasiti u župi ili župama gdje zaručnici imaju prebivalište ili boravište (ako ih ima više, onda u svim). Oglašava se nedjeljom ili blagdanom na misi ili kod drugoga bogoštovnoga čina na kojem se okuplja župna zajednica. Pismeni oglas treba izvjesiti na prikladno mjesto uoči nedjelje i blagdana i ostaviti ga izvješenim barem tri dana na oglasnoj ploči. Ženidbeni navještaji mogu se izostaviti u slučaju mješovite i tajne ženidbe, prijeke potrebe i oprostom mjesnoga ordinarija.

Kanonski izvidi

Da bi se izvidi za vjenčanje mogli napraviti na vrijeme, zaručnici se moraju javiti svome župniku barem mjesec dana prije vjenčanja. Zadaća izvida prije ženidbe pripada župniku na koga spada i kanonsko prisustvovanje ženidbi, a to je župnik župe gdje oba zaručnika ili samo jedan od njih  imaju prebivalište ili boravište ili jednomjesečno boravljenje (kan. 1115).

(…)


Cijeli tekst iz rubrike Ženidbeno pravo Katoličke Crkve pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Pravna kompetentnost Crkve

Cijeli tekst iz rubrike Ženidbeno pravo Katoličke Crkve pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Sakramentalna ženidba se kao božanska ustanova uređuje i ravna božanskim pravom (prirodnim i pozitivnim). Budući da je božansko pravo iznad svakog ljudskog prava, ono vrijedi za svaki brak, bilo između krštenih i nekrštenih osoba, bilo između katolika i nekatolika.

Piše: dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Kako ispravno shvatiti ovo božansko pravo s obzirom na ženidbu? To nam govore konkretni primjeri da se samoj naravi i prirodi čovjeka protivi ženidba između oca i kćeri, majke i sina, brata i sestre, kao i muškarca s muškarcem, žene sa ženom i slično. No, ženidba katolikā, makar i samo jedna stranka bila katolička, ravna se ne samo prema božanskom nego i prema crkvenom pravu, pri čemu ostaje netaknuta mjerodavnost svjetovne vlasti s obzirom na čisto svjetovne učinke ženidbe. Tako je Katolička Crkva u četvrtoj knjizi ZKP neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti odredila norme po kojim se pravno ravna ženidba i potrebne uvjete za njezino valjano i dopušteno slavlje, ali isto tako i dvanaest kanonskih zapreka božanskog ili crkvenog prava koje čine osobu nesposobnom za valjano sklapanje ženidbe.

Vrlo je važno napomenuti da ženidba uvijek uživa pravnu pogodnost, a to znači da se valjanost neke ženidbe ne mora dokazivati, ona se pretpostavlja. Jednom valjana ženidba je uvijek valjana. Samo, ako postoji sumnja da je neka ženidba nevaljana, onda se ta ista nevaljanost mora dokazati. A što bi to bila valjana ženidba? Valjanom se ženidbom u kanonskom pravu smatra ženidba koju Crkva priznaje kao valjanu, a to je ženidba koju su sklopile osobe kanonski sposobne za ženidbu (nemaju nikakvih zapreka), koje su imale pravu ženidbenu privolu (nije bila ugrožena sloboda i sposobnost osobe te ispravnost njenih namjera) i ženidbu su sklopile u zakonitom kanonskom obliku. Nedostaci kanonskoga oblika ne odnose se na sposobnost osoba, nego izravno na valjanost čina, tj. slavlje sakramenta ženidbe.

(Ne)konzumacija braka

Prema odredbi kanona 1061, valjana ženidba među krštenima naziva se samo tvrdom ako nije izvršena (matrimonium ratum non consummatum), a tvrdom i izvršenom (matrimonium ratum et consummatum) naziva se ženidba koja je konzumirana seksualnim činom nakon vjenčanja od strane ženidbenih drugova. Kao što valjanost ženidbe uživa uvijek pravnu pogodnost i ne mora se dokazivati, tako i činjenica konzumiranja braka uživa pravnu pogodnost. Ako su dakle ženidbeni drugovi, pošto je sklopljena ženidba, zajedno stanovali, pretpostavlja se da je ženidba izvršena, dok se ne dokaže protivno.

Ovdje treba naglasiti razliku između ove dvije valjane sakramentalne ženidbe (samo tvrda i tvrda izvršena). Može se reći da postoji proces nastanka ženidbe kao sakramenta.

(…)


Cijeli tekst iz rubrike Ženidbeno pravo Katoličke Crkve pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Dok nas smrt ne rastavi

Cijeli tekst nove rubrike Ženidbeno pravo Katoličke Crkve pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.


U Zakoniku kanonskog prava (ZKP) nalazimo različite pojmove koji označavaju ženidbu u Katoličkoj Crkvi. Jedan od temeljnih pojmova jest matrimonium, latinska riječ koja je izvedena od matris munium ili munus što znači služba majke. Tim izrazom se naglašava posebna briga majke oko rađanja i prvog odgoja djece.

Piše: dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Tu su i drugi latinski pojmovi kao što su npr.: connubium što znači pokriti istim velom; coniugium što znači podjarmiti ili podvrgnuti se istom jarmu s jasnim odnosom prema zajedništvu života; consortium što označava zajednički položaj muža i žene u smislu zajedničke sudbine i sl.

Kao što navode različiti komentatori kanonskog prava i etimološki riječnici, riječ ženidba u hrvatskom jeziku ima svoj korijen u riječi žena. Promatrano prvenstveno iz perspektive muškarca ženidba znači uzeti sebi ženu, oženiti se ili uspostaviti posebnu životnu zajednicu muškarca i žene. Iz perspektive žene, pak, stupanje u takvu zajednicu označuje se vlastitim izrazom udati se (udaja).

Općenito je u pravu svaka definicija opisna. Povodeći se tim pravilom ZKP pri definiranju obično se služi opisnim a nikada izričitim definicijama. Tako se opisna definicija ženidbe nalazi u kanonu 1055 § 1 (§ = paragraf), gdje se kaže da je ženidba savez među krštenima, kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva. Taj je isti ženidbeni savez Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta i stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament.

Kako razumjeti ovu definiciju ženidbe? Znači, radi se o savezu i o zajednici koja traje sveg života (dok smrt ne rastavi) a ne o privremenoj, probnoj ili unaprijed vremenski točno određenoj zajednici (na jednu, pet ili deset godina). Ona je po svojoj naravi usmjerena na dvostruku objektivnu svrhu. Prva objektivna svrha ženidbe jest dobro supruga, što bi značilo uzajamno darivanje, uzajamno predanje i primanje cjelovite osobe, intimno sjedinjenje osoba i čina, pružanje pomoći, služenje, praštanje i sl. Druga je svrha rađanje i odgajanje potomstva kao što i sama Biblija na prvim stranicama uči da je Bog stvorio svijet i ljude da opstanu, u Post 1,28: Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!

Ženidba je sveta

Kako je ovdje riječ o pravnom aspektu ženidbe, potrebno je naglasiti da subjektivne svrhe poput ljubavi, ljepote, naklonosti i sl. ne utječu bitno na narav same ženidbe, kao što to utječu objektivne svrhe. Zašto? Uzmimo primjer ljubavi. Ona jest bitni element građanskog i kršćanskog sakramentalnog braka, ali s pravnog gledišta ženidba se ne temelji na ljubavi, već na valjanoj privoli, tj. na sudbonosnom da zaručnika.

Dalje, u opisnoj definiciji navodi se da je ženidba po svome božanskom utemeljenju i po svojoj naravi nešto sveto, jer ju je Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osim što je sakrament, ženidba ima i značenje pravog pravnog ugovora koji je čisto konsensualni i temelji se na razmjeni privole između dvije pravno sposobne stranke (dvoje zaručnikā). Stoga među krštenima ne može biti valjanog ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament, ni valjanog sakramenta koji ujedno ne bi bio ugovor. Ako pravni ugovor ne valja, neće biti ni sakramenta i obrnuto. Ono što ženidbu kao pravni ugovor razlikuje od svih drugih ugovora jest to što je ujedno i sakrament, što ga mogu sklopiti samo muška i ženska osoba, ravna se prema božanskom i crkvenom pravu, jedan takav valjani ugovor – sakrament ne može biti ni na koji način poništen nijednom ljudskom vlašću, pa ni od strane samog Rimskog prvosvećenika.

Ako bi zaručnici ili jedan od zaručnika u trenutku davanja ženidbene privole pozitivnim činom volje odlučno isključili jedan od bitnih elemenata ženidbe, tj. dobro supruga, rađanje i odgajanje djece, to bi značilo ništavost ženidbe koja je gledano izvana, posve valjano sklopljena, ali u stvarnosti nije.

(…)


Cijeli tekst nove rubrike Ženidbeno pravo Katoličke Crkve pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Valjanost i ništavnost ženidbe

Cijeli tekst nove rubrike Ženidbeno pravo Katoličke Crkve pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Dvostruki je cilj nove pravno-pastoralne kolumne: da čitatelj ovim tekstovima preispita poznavanje sakramenta ženidbe i ženidbeno pravo Katoličke Crkve te da pročitani tekstovi prošire i obogate znanje čitatelja. Pod čitateljem se ne misli samo na one koji se profesionalno bave pastoralom i poučavanjem, nego i na jednostavne vjernike i sve ljude dobre volje.

Piše: dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

U čemu je važnost ženidbe? U traženju odgovora treba krenuti od toga da je ženidba na neki način najvažnija i prva pravna ustanova čija je duboka ljudska stvarnost od temeljnog značenja za svako društvo, laičko i vjersko, za kršćane i nekršćane općenito. Ona je temeljna životna zajednica, koja nema samo privatni karakter nego i javni (društveni) iz kojeg se svakom državnom uređenju rađaju građani, a samim tim Crkvi i drugim vjerskim zajednicama članovi (vjernici). To je zapravo najstariji pravni ugovor u ljudskoj povijesti.

Što je to ženidbeno pravo?

Kad se govori o ženidbenom pravu onda se prvenstveno misli na kanonsko pravo Katoličke Crkve, tj. na Zakonik kanonskog prava (ZKP) koji je stupio na snagu 27. studenog 1983. godine. Zakoni su podijeljeni na kanone, a kanoni na paragrafe i brojeve. Kao i svako zakonodavstvo, tako se i ovo crkveno prema pastoralnim potrebama osuvremenjuje. To čini vrhovni zakonodavac Rimski prvosvećenik. Ženidbena materija nalazi se u četvrtoj knjizi (Posvetiteljska služba Crkve) Zakonika pod sedmim naslovom Ženidba s ukupno 111 kanona (Kan. 1055–1165). Ženidba je obrađena i u sedmoj knjizi (Postupci) Zakonika gdje se govori o postupovnom ženidbenom pravu (Kan. 1671–1716).

Osim što se ženidba ravna ovim crkvenim (ljudskim) pravom kojeg je Crkva proglasila za svoje vjernike, ravna se i prema božanskom prirodnom i pozitivnom pravu jer ona je i božanska ustanova. Pravo je prirodno ako mu je porijeklo u prirodi i do koga se dođe spoznajnim putem. Nadalje, pravo je pozitivno ako mu je izvor u slobodnoj Božjoj volji a to su norme koje su očitovane u objavi. Ovo božansko pravo vrijedi za svaki brak, krštenih i nekrštenih osoba, katolika i nekatolika. U nekim konkretnim situacijama ZKP se poziva i upućuje na civilno (građansko) pravo.

Čemu ova kolumna? Često se zbog nepoznavanja ženidbene materije neki pravni termini koriste u pogrešnim kontekstima, i neke odredbe vjernici tumače na pogrešan način, kao što je to bilo nedavno s pravnim odredbama sadržanim u motupropriju Mitis Iudex Dominus Iesus kojeg je papa Franjo proglasio 8. rujna 2015. Njime je Rimski prvosvećenik samo reformirao kanonski postupak za parnice proglašenja ništavosti ženidbe. Vjernici su sebi stvorili pogrešnu sliku kako je sada svima moguće imati ništavost prethodnog braka pa i iz razlogā koji nisu, kanonski gledano, valjani razlozi.

Poništenje i rastava braka?

Koji su to termini koje treba odmah na početku razjasniti? Na prvom su mjestu termini poništenje i rastava braka. Ovi pravni termini koje poznajemo iz civilnog prava ne mogu se u istom značenju primijeniti i u kanonskom pravu. Prema važećem ZKP, nauku Crkvenog učiteljstva i Katekizmu Katoličke Crkve, u kanonskom uređenju Crkve nema ni poništenja ni rastave ženidbe. Tako Zakonik kad govori o sudskim ženidbenim parnicama, govori samo o proglašenju ništavosti ženidbe, a ne o poništenju.

O čemu se radi? Ovdje vrijedi zlatno pravilo: jednom valjana ženidba uvijek je valjana. A valjana ženidba između dvoje krštenih osoba, koja je za Crkvu i sakrament, ne može nikada biti poništena nijednom ljudskom vlašću, pa ni od strane samog Rimskog prvosvećenika. Jednostavnije rečeno, ovom se parnicom proglašenja ništavosti ženidbe, tj. sudskom presudom ne razrješava niti se poništava neka ženidba, već se samo pravno utvrđuje da zapravo nikada i nije valjano postojala. To je moguće jer ima crkvenih ženidaba koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane, jer je u trenutku davanja ženidbene privole postojao neki od kanonskih razloga ništavosti ženidbe koji ženidbu čini ništavom i nevaljanom. Ti razlozi ništavosti ženidbe su mnogostruki i navedeni su u ZKP, s kojima ćemo se kasnije detaljnije upoznati, a najčešće se tiču nedostatka privole, pravne sposobnosti osoba koje sklapaju ženidbu (postojanje ženidbenih zapreka), te obdržavanja kanonskog oblika sklapanja ženidbe prema načinima koje je Crkva odredila. Budući da prije svake ženidbe zaručnici bivaju poučeni daljnjom, bližom ili osobnom pripravom, kao i liturgijskom, o svrsi, bitnim elementima i svojstvima kršćanske ženidbe, mirne savjesti može se reći da je vrlo mali broj crkvenih ženidaba koje se mogu proglasiti ništavnim i nevaljanim.

Što se tiče drugog termina rastave, on se doduše pojavljuje u samom Zakoniku pod naslovom Parnice rastave ženidbenih drugova ali u sasvim drugom kontekstu. I u ovom slučaju se ne radi o terminu rastave u značenju civilnoga prava. Ovdje je riječ o običnoj rastavi koja sa sobom ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačni prekid zajedničkog života koja znači rastavu od stanovanja, stola (zajedničkog stjecanja i trošenja materijalnih dobara) i postelje (prekida bračnih spolnih odnosa). Kako je sakramentalna ženidba i dalje valjana, to znači da rastavljeni ženidbeni drugovi ne mogu sklopiti novu crkvenu ženidbu.

Sudbonosno da

Za razliku od civilnih brakorazvodnih parnica čiji uzroci pokretanja mogu nastati bilo kad i nakon sklapanja građanske ženidbe (vremenski neograničeno), u crkvenim se parnicama pak utvrđuje valjanost ili nevaljanost ženidbe samo do dana vjenčanja, tj. do trenutka izricanja ženidbene privole. Tako ako se želi proglasiti neku ženidbu nevaljanom sagledavaju se sve okolnosti i činjenice do trenutka izricanja onog sudbonosnog da obaju zaručnika. Svi problemi, konflikti i druge okolnosti koje se tiču bračnog života (npr. preljub, bolest, impotentnost, nova civilna ženidba i sl.) koji su nastali poslije ovog da, tj. privole, ne idu u prilog proglašenja ženidbe ništavnom.

Kroz ovo godište bavit ćemo se dakle jednim od najtežih i najviše znanstveno istraživanih dijelova Zakonika, ali i crkvene normative općenito. Tako ćemo vidjeti neke teološko-pravne pojmove o ženidbi općenito koji opisuju ženidbu u njezinim bitnim elementima, određuju njezinu svrhu (dobro bračnih drugova) i cilj (rađanje i odgajanje djece), bitna svojstva (jednost i nerazrješivost), ugovorni karakter (pravni), konstitutivni element (privolu). Zatim i druge interesantne teme kao što su vrste ženidaba, pastoralna briga i priprava za sklapanje ženidbe, utvrđivanje da ništa ne priječi sklapanje ženidbe, ženidbene zapreke pojedinačno, oblici sklapanja ženidbe, mješovite ženidbe, ukrepljenje ženidbe, konzumiranje braka i slično.

Izvor: Svjetlo riječi